Deus, sive Natura

Harmonični tok života i moć usklađivanja sa istim

12.01.2011.

ETIKA

E T I K A

Geometrijskim redom izložena
i u pet dijelova podijeljena

Baruh De Spinoza - 1666


PREDGOVOR
Ovo djelo ugledalo je svjetlo dana tek 1677 godine to jest nakon smrti ovog filozofa. Čak i tada nije stajalo ime izdavača niti mjesto izdavanja. Anoniman je ostao i sastavljač predgovora. Etika je dovršena 1666 godine, međutim, radeći na Teološko političkoj raspravi (izdata 1670 godine), Spinoza je Etiku za izvjesno duže vrijeme potisnuo u drugi plan. 1675 planira da je konačno objavi što bi sigurno i uradio da prethodno nije izašao u javnost sa svojom kritikom Biblije. Jer zbog Teološko političke rasprave Spinoza je stekao mnoge neprijatelje i to ne samo u Holandiji nego u čitavoj Evropi. Ovo djelo je izazvalo pravi skandal, a svom piscu stvorilo reputaciju najgriješnijeg i najopasnijeg čovjeka onog vjeka. Spinozu su prozivali „jevrejski otpadnik“ „inkarnacija satane“ „princ ateista“ itd. Može se reći da je svojom smrći izbjegao da ga ubiju jer upravo mu se to vjerovatno spremalo.

Sasvim je razumljivo što pod ovakvim okolnostima Spinoza nije uspio da još za života objavi Etiku. Njegovi savremenici su se potrudili da piscu ozloglašene i zvanično zabranjene Teološko političke rasprave ni u kom slučaju ne dozvole da se ponovo pojavi sa svojim „monstruoznim shvatanjima“, koja su bila ocjenjena kao veoma opasna, ne samo po religiju nego i po javni poredak. A radilo se o demokratskoj i liberalnoj Holandiji XVII vijeka, koja je pružila utočište tolikom slobodnim misliocima i u kojoj su se štampale najslobodoumnije knjige evropske filozofske i naučne misli.

Odmah po objavljivanju, i Etika je doživjela sudbinu Teološko političke rasprave i najstrožije je zabranjena. U zvaničnoj naredbi o zabrani stajalo je da kniga sadrži mnoga grješna, bezbožnička i ateistička tvrđenja uperena protiv hrišćanske vjere; i da je zbog toga , pod prijetnjom najviše kazne, zabranjeno svako širenje, prodavanje, preprodovanje, a pogotovu štampanje i prevođenje ovog nedostojnog spisa. Protiv Etike digli su svoj glas i najveći autoriteti teologije, filozofije i nauke onog vremena. I tako, Etika će ponovo biti izdata tek nakon više od sto godina.

Istraživači navode mnoge izvore Spinozine filozofije. Među one koji su uticali na razvoj Spinozine filozofske misli svakako treba ubrojati Majmonida, Gersona, Crescasa, Abrabanela, Platona, Plotina, Aristotela, Brunoa, i posebno Descartesa koji je nesumnjivo imao najveći uticaj. Tu je i uticaj stoičke misli naravno.

Savremenici i neposredni sljedbenici Spinozini primili su njegove filozofske ideje kao vulgarno libertinstvo, kao podmukli deizam, a najčešće kao otvoreni ateizam. Spinoza je bio proglašen za najopasnijeg protivnika morala i religije. Tokom čitavog jednog razdoblja samo Spinozino ime označavalo je sinonim bezbožništva i ateizma. Ali onda se pojavljuje engleski filozof John Toland koji 1705.godine izmišlja termin panteizam. Dakle, termin panteizam, kojim se označava jedna od najstarijih i najbogatijih tradicija filozofske misli, novijeg je datuma. Za njega nisu znali ni Filon, ni Plotin, ni Averaes, ni Majmonid, ni Bruno, ni Boehme, pa čak ni sam Spinoza. Taj termin je pronađen, skovan i prihvaćen tek nakon Spinozine smrti a povodom njegove koncepcije svijeta i upravo zbog nje. Spinozinim pristalicama je dobro došao da napokon odbace teze o tome da je njihov učitelj bio ateista. Međutim, Tolandova definicija Spinozine filozofije bila bi danas, vjerovatno, jedva i zapažena da je poslje nekoliko decenija nisu tako svesrdno prihvatili i prisvojili njemački mislioci. Jer, Mendelsohn, Lessing, Jacobi, Herder, Goethe, Heine, Fichte, Schelling, Hegel i Schleiermacher nisu pisca Etike shvatili kao dosljednog i nepopravljivog ateistu, već naprotiv kao panteistu koji je dostojan najdubljeg poštovanja. Nakon toga Spinoza će se gotovo isključivo tretirati kao izraziti i tipični panteista.

Iako se poslužio poznatim elementima i već ustaljenim pojmovima i terminima prethodnih panteističkih filozofa, Spinoza je zgradu svog panteizma konstruisao na potpuno originalan način. On je zapravo pošao od supstancije o kojoj je dao sljedeću definiciju: „Pod supstancijom razumijem ono, što u sebi jeste, i pomoću sebe se shvata; to jest ono, čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari, od koga mora biti obrazovan.“ Ali ova i ovako shvaćena supstancija za Spinozu nije ništa drugo nego sam bog. „Pod Bogom, piše Spinoza, razumijem biće apsolutno beskrajno, to jest supstanciju koja se sastoji iz beskrajno mnogo atributa, od kojih svaki izražava vječnu i beskrajnu bitnost.“ Osim boga ne postoji, dakle, nikakva druga supstancija, kao što ni obratno, sem supstancije ne postoji više nikakav drugi bog, niti se on može zamisliti. A to znači da sve što postoji, postoji jedino u bogu, i da van boga ništa ne može postojati niti se može shvatiti. Tako je Spinoza još na početku svoga izlaganja postavio najstroži monizam u kojem apsolutno dominira jedinstvo bića prožimajući sve svoje djelove. I filozof će ostati dosljedan tom monizmu, ne samo u ontologiji i metafizici nego i gnosologiji, psihologiji i etici.

Međutim, iako supstancija posjeduje beskrajno mnogo atributa, ljudski razum je u stanju da sazna samo dva: mišljenje (duhovno) i protegnutost (materijalno). Iz svakog atributa proističe beskonačno mnogo modusa. A pod modusom filozof podrazumjeva „stanja supstancije, ili ono što je u drugome, pomoću čega se i shvata“. Modusi su zapravo pojedinačne stvari kroz koje se supstancija nužno manifestuje kao kroz svoja posebna stanja. Tako se cjelokupno biće može svesti, s jedne strane, na supstanciju koja prouzrokuje moduse i, s druge strane, na moduse ili pojedinačne stvari koje na određen način izražavaju supstanciju. Supstancija postoji a modusi traju. Na liniji atributa protegnutosti modusi nisu ništa drugo nego prosta tijela, dok na liniji atributa mišljenja modusi sačinjavaju ideje. Tipično panteistički, evolucija bića teče od savršenog ka sve manje savršenom. Jer „ona je posljedica najsavršenija, koja od Boga neposredno proizilazi; a što više posrednih uzroka potrebuje jedna stvar, da bude proizvedena, utoliko je ona nesavršenija.“

I konačno, potpuno u duhu panteističke tradicije i Spinoza je razvoj i evoluciju svijeta stavio u okvire determinizma. „U prirodi stvari, naglašava pisac Etike, nema ničeg slučajnog, nego je sve određeno iz nužnosti božije prirode, da na izvjestan način postoji i djeluje.“ Jer sve što postoji i što se događa mora imati svog uzroka, tako da je sve, od beskrajne supstancije pa do konačnih modusa, potčinjeno najstrožoj nužnosti.
Ono što je Spinozinom panteizmu obezbjedilo istinsku individualnost je svakako njegov matematizam. U razmatranju filozofskih problema Spinoza je odlučio koristiti matematičko rezonovanje i zaključivanje. Spinozu je naročito impresionirala geometrija. Etika je zato i napisana u geometrijskom obliku trudeći se da što dosljednije primjeni i upotrijebi metodu ove nauke. Tako se pisac etike poslužio čistom dedukcijom. Polazeći od opštih stavova, koji su važili kao apsolutno sigurni i nesumnjivi, on je izvodio posebne, koji su se nužno nizali jedan za drugim i dokazivali osnovne istine sadržane u opštim uslovima. Cjela ova konstrukcija, koja se odlikovala besprijekornom sistematičnošću i savršenom logikom, sačinjavala je jedan potpuno zatvoren sistem izrazito geometrijskog karaktera. Čak je upotrebljavao i terminologiju ove nauke pa se tako Etika sastoji iz definicija, aksioma, postulata, propozicija i dokaza. Tako je metodom i terminima geometrije Spinoza obuhvatio sve filozofske probleme, počev od boga, svijeta i prirode, pa do ljudskog razuma, strasti i slobode. Međutim, ovakva dosljednost geometriji nije bila samo formalne prirode. Jer pisac Etike je bio duboko ubjeđen da se red koji nosi u sebi geometrija u potpunosti poklapa sa onim poretkom koji postoji u prirodi stvari. I zato je on pokušao da baš pomoću te nauke i njenih principa otkrije, shvati i objasni samu realnost zajedno sa svim zakonima i zakonitostima koje u njoj vladaju.

Najzad, u pozadini Spinozine privrženosti geometriji, kao i njegovog entuzijazma za matematiku uopšte, ležao je i jedan poseban motiv. Smatrajući naime da u prirodi ne postoje nikakvi ciljevi i da su finalni uzroci najobičnije ljudske izmišljotine, jevrejski filozof je energično ustao protiv svakog finalizma. U finalizmu je vidio jednu od najtežih predrasuda kojom je bila opterećena cjelokupna filozofija onog vremena. Došao je do zaključka da u borbi protiv ove i ovakve predrasude nema efikasnijeg sredstva od matematike, „koja se ne bavi ciljevima, nego samo suštinom i osobinama figura“.

Racionalizam je drugo bitno obilježje spinozizma. Za Spinozu nisu postojali nikakvi autoriteti a zajedno sa autoritetima on je odbacio mnoga ustaljena i opšte priznata mišljenja za koja je smatrao da predstavljaju najobičnije zablude, predrasude ili praznovjerja. A praznovjerja su velika smetnja za dostizanje sreće, jer nastaju kao posljedica teških okolnosti u kojim se ljudi nikako ne snalaze, tako da se žalosno kolebaju između nade i straha, što ih nagoni da u sve povjeruju. Spinoza je, najzad, odbacio cjelokupno čulno iskustvo. Po Spinozi postoje tri vrste saznanja: mnjenje ili spozobnost pretstavljanja, razumsko saznanje i intuicija.

Tako su i Spinozini etički pogledi izrazito racionalistički. Ovo se jasno može vidjeti iz njegovog učenja o afektima koje je možda najvažnija tema Etike. Ljudske afekte ili radnje ne treba, po Spinozinom mišljenju, ismijavati, proklinjati ili oplakivati, već ih objasniti iz njihovih pravih uzroka, a to znači shvatiti i razumjeti. Afekti su takva stanja ljudskog tijela, kao i njima odgovarajuće ideje, u kojima se moć djelovanja samog tijela ili povećava ili smanjuje. Kada je čovjek adekvatan uzrok nekog od tih stanja, to jest kada ga jasno i razgovjetno shvata, onda on čini; naprotiv, kada je neadekvatan ili djelimičan uzrok nekog od tih stanja, odnosno kada ga ne shvata jasno i razgovjetno, onda on nužno trpi. Iz ovoga je jasno da ljudske strasti nisu ništa drugo nego stanja trpljenja koja nastaju kao rezultat neadekvatnih i nejasnih ideja.

Spinoza je smatrao da su žudnja, radost i žalost primarni afekti koji proizilaze iz same ljudske prirode, dok su ostali, kojih je beskrajno mnogo, samo njihove kombinacije ili pak nužne posljedice. Filozof ističe da živjeti pod vlašću afekata znači za čovjeka najteže robovanje i apsolutno pokoravanje sudbini. Istina, ljudska nemoć u odnosu na afekte postaje donekle razumljiva kada se uzme u obzir da je čovjek dio prirode, i da kao takav podliježe dejstvu i uticaju spoljašnjih uzroka koji ga ograničavaju i često nadmašuju. Kao dio prirode, on je podložan „stanjima trpljenja“ i ujedno primoran da „ide za opštim redom prirode, i pokorava mu se, i prilagođava mu se, koliko to zahtjeva priroda stvari.“ Ali pravi razlog ljudske nemoći u odnosu na afekte leži u tome što se ljudi „više pokreću imenom nego istinskim razumom“, i što se „ne upravljaju prema propisima razuma“. Izlaz iz najtežeg robovanja i apsolutne potčinjenosti sudbini treba dakle tražiti u razumu, jer razumsko saznanje je jedino u stanju da čovjeka oslobodi kako dejstva spoljašnjih uzroka, koje sputavaju njegovo biće, tako u vezi sa njima i njegovih vlastitih strasti.

Prema tome, kao osnovni moralni zadatak postavlja se pred čovjeka da pomoću istinskog saznanja savlada i pobjedi svoje afekte, odnosno da nejasne i neadekvatne ideje imaginacije zamjeni jasnim, razgovjetnim i adekvatnim idejama razuma. Ako je suština ljudskog bića, kao i svake druge stvari, težnja za samoodržanjem, onda će za tu težnju najkorisnije biti samo saznanje. Za čovjeka je najvažnije da sazna boga, to jest prirodu uzetu u cjelini pošto će jedino putem ovakvog saznanja uspjeti da u potpunosti shvati sebe i svoje pravo mjesto u svijetu. Na kraju Spinoza zaključuje da se najviša sreća čovjekova sastoji pre svega u usavršavanju razuma, koje zapravo nije ništa drugo „nego razumjeti boga i božije atribute i radnje koje sljeduju iz nužnosti njegove prirode“.

Nema nijednog afekta o kojem se ne bi mogla obrazovati jasna i razgovjetna ideja, a kada se to učini svaki od njih prestaje da bude stanje trpljenja. Zato cilj je svaki afekt shvatiti jasno i razgovjetno. Ali ljudski duh nije apsolutni gospodar afekata jer su oni uvijek izazvani spoljašnjim uzrocima. Savlađivanje afekata i oslobađanje od njihove vlasti moguće je samo zbog toga što je razum sposoban da shvati da su „sve stvari nužne, i da su opredjeljene beskrajnom vezom uzroka za postojanje i djelovanje“. Dakle, tek shvatajući stvari kao nužne, čovjek stiče moć nad svojim afektima, i na taj načim manje podnosi i trpi. „Mi ćemo mirnoga duha podnjeti ono što nam se dogodi ako smo svjesni toga da smo izvršili svoju dužnost, a da se moć koju imamo nije mogla dotle pružiti da to izbjegnemo, i da smo dio cijele prirode čijem redu sljedujemo“. Tako se u Etici sloboda definiše u najtješnjoj vezi sa nužnošću.

I kao što se za stoički panteizam može reći da je materijalistički, za Plotinov da je mistički, ili za Bruna da je naturalistički, tako se dakle i Spinozin panteizam može okarakterisati kao matematički i izrazito racionalistički. Ali pored ova dva obilježja Spinozin panteizam je imao još jednu izrazito važnu karakteristiku. Naime, Spinozin panteizam upadljivo je naginjao ateizmu. Ne može se poreći činjenica da se Spinozin pojam boga bitno razlikuje od pojma boga koji se sreće u svim religijama i da mu je čak direktno suprotan. Tipično panteistički Spinoza je dakle identifikovao boga sa prirodom s tim što pod prirodom Spinoza nije podrazumijevao samo materijalno i vidljivo već pored materijalnog i „beskrajno mnogo drugoga“. A u to „beskrajno mnogo drugoga“ spadali su svakako onaj stalni i nepromjenjivi poredak koji vlada u prirodi, njeni univerzalni zakoni i uzročna povezanost njenih zbivanja. Tako sem prirode, univerzuma ili svijeta, uzetog u svoj svojoj konkretnosti i apstraktnosti, za pisca Etike nije postojala više nijedna druga realnost, a najmanje takva koja bi bila čisto spirituelna i koja bi kao kod svih religija stajala visoko iznad svijeta, gospodarila, vladala i upravljala njime. Njegov bog je bio istovremeno i misao i protegnutost, i duh i materija; a takvoga boga ne obožava svakako nijedna od postojećih religija.

Gotovo u svim religijama bog vremenski prethodi svijetu a prostorno se nalazi izvan njega; drugim riječima on je nužno transcendentan. Ali Spinozin bog je i vremenski i prostorno neodvojiv od svijeta i kao takav izrazito imanentan. Spinoza je ustao protiv svih ljudskih pretstava o bogu za koje je smjelo tvrdio da su proturiječne, smiješne i besmislene. On je smatrao da se o bogu muže imati samo izvjesna ideja a ne neka određena pretstava. Ljudi lako pripisuju bogu svoju prirodu, svoje osobine, pa čak i svoje vlastite afekte, i na taj način oni postaju žrtve jedne teške i opasne zablude.

I tako, dok je bog gotovo svih religija ličnost, Spinoza je svoga boga u potpunosti depersonifikovao. On ga je lišio osjećanja, razuma, volje, pa čak i moralnih kvaliteta, stvarajući od njega jedno neosjetljivo i nesvjesno biće koje ne posjeduje ni slobodu volje i koje nije u stanju da djeluje na osnovu ciljeva. Spinoza je u svakom slučaju uništio ličnost i karakter onoga boga kome se klanjaju sve religije, i time sasvim prirodno navukao na sebe sumnje i otvorene optužbe da propovjeda ateizam. Pored već pomenutih atributa, Spinoza je oduzeo bogu i moć stvaranja. Tačnije rečeno, jevrejski filozof je srušio predstavu o bogu kao svemoćnom tvorcu koji je stvorio svijet iz ničega jer iz ničega ne nastaje ništa. Sve što postoji je bog i postoji oduvijek i postojaće zauvijek. Nema stvaranja.

Spinozin bog koji je ravnodušan kako prema svijetu tako i prema čovjeku, postao je u oblasti morala potpuno suvišan. On ne prašta niti kažnjava čovjeka za čije postupke i dijela je isto toliko neosjetljiv koliko ih je i nesvjestan. Ovakav bog nije oličenje ni dobra ni zla, pošto su i dobro i zlo čisto ljudske kategorije nastale iz one poznate predrasude po kojoj je bog stvorio sve radi čovjeka, a samog čovjeka da njega obožava i slavi.

Uostalom o đavolu Spinoza kaže sljedeće: „Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće koje uopšte ne želi niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprostavlja bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bjedno. Ali pogledajmo da li takvo jedno bjedno biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije slučaj; jer iz savršenstva jedne stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je i da ono postoji“

Dallje, grijeh ne postoji i nema smisla. Jer iz učenja o čovjekovoj slobodi se vidi da sloboda ne može biti ništa drugo nego saznata nužnost, tako da je ljudsko biće daleko od toga da u apsolutnom smislu bude slobodno.  A ako čovjek nije uzrok svojih radnji onda ni učenje o grijehu nema smisla. Prema tome, put ka istinskoj vrlini ne sastoji se u pravednosti, kajanju i ispaštanju, kao što to smatra religija, već prije svega u saznanju i posjedovanju istine.

Osim toga, Spinoza tvrdi da su duša i tijelo jedna te ista stvar, ali posmatrana iz dva različita aspekta. Tačnije, ljudska duša nije ništa drugo nego ideja ljudskoga tijela, i njena aktivnost traje samo dok traje tijelo. Kao i ostale probleme, koji stoje na granici između filozofije i religije, tako je dakle i problem besmrtnosti duše Spinoza riješio na štetu religije a u korist ateizma. I zbog toga se sa pravom može reći da je njegov panteizam mnogim svojim stavovima, za razliku od većine prethodnih panteističkih doktrina, značio očigledno približavanje ateizmu. Ali iako je Spinozin panteizam eto bliže ateizmu nego religiji on je ipak između ove dvije krajnosti. Zato i jeste panteizam.


O BOGU

Iz datoga određenoga uzroka nužnim načinom slijeduje posljedica. Saznanje posljedice zavisi od saznanja uzroka, i sadrži ga u sebi. Taj uzrok, zbog koga jedna stvar postoji, mora ili da se sadrži u samoj prirodi i definiciji stvari koja postoji (naime zato što njenoj prirodi zaista pripada postojanje), ili mora biti dat van nje. Dakle sve što jeste,  jeste ili u sebi, ili u nečem drugom, i zato ono što ne može da se shvati pomoću drugoga, mora se shvatiti samo sobom.

Tako se sve posljedice mogu objasniti svojim uzrocima. Ali prateći lanac uzroka unazad u prošlost kad tad ćemo doći do „početka“. Do prvog uzroka koji nema uzroka, koji je u sebi a ne u drugome, i koji se dakle ne može objasniti pomoću drugoga već se mora shvatiti samo sobom. U njegovo postojanje se ne može sumnjati jer da nije njega ne bi bilo ničega (on je prvi uzrok i pokretač lanca uzroka).

Zato pod uzrokom samoga sebe razumijem ono, čija suština sadrži u sebi postojanje, ili ono, čija se priroda ne može shvatiti drukčije, nego kao postojeća.

Pod supstancijom razumijem ono, što u sebi jeste, i pomoću sebe se shvata; to jest ono, čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari, od koga mora biti obrazovan. Lako ćemo utvrditi da je samim tim supstancija prvi uzrok (jer da nije onda bi ona imala uzrok i njime bi mogla biti shvaćena a to je besmisleno). Dakle prirodi supstancije pripada postojanje.

Konačnom u svojoj vrsti naziva se ona stvar, koja može biti ograničena drugom stvari iste prirode, a beskonačnom ona koja ne može biti ograničena drugom stvari iste prirode. S obzirom da ne mogu biti dvije supstancije iste prirode (ako im je ista priroda onda je to ustvari jedna supstancija) onda se podrazumjeva da je svaka supstancija beskonačna. Osim toga, iz same činjenice da prirodi supstancije pripada postojanje zaključujemo da je svaka supstancija beskonačna.

I konačno, sve ono, od čije prirode više individua može postojati, mora, nužnim načinom, da bi one postojale, imati spoljni uzrok (jer mora biti neki uzrok/razlog zašto ih je toliko, koliko god da ih je). Pošto supstancije ne mogu imati spoljni uzrok onda je jasno da postoji samo jedna jedina supstancija iste prirode.

Pod atributom razumijem ono, što razum opaža na supstanciji, kao da sačinjava njenu suštinu. Dakle što više realiteta ili bića posjeduje svaka stvar, time joj pripada više atributa. Tako se apsolutno beskrajno biće sastoji od beskrajno mnogo atributa.

Pod Bogom, razumijem biće apsolutno beskrajno, to jest supstanciju koja se sastoji iz beskrajno mnogo atributa, od kojih svaki izražava vječnu i beskrajnu bitnost.

Supstancija ne može biti dijeljena jer bi dijelovi ili zadržali prirodu supstancije (što znači da bi bili supstancije koje imaju uzrok što je besmisleno) ili ne bi (što bi značilo kraj supstancije a i to je besmisleno). Znači apsolutno beskrajna supstancija je nedjeljiva.

Sem Boga, nikakva supstancija ne može da postoji. Jer kad bi postojala morala bi imati neke Božije atribute (jer Bog ima sve atribute) a ne mogu biti dvije supstancije istih atributa. Iz ovoga slijedi da je Bog jedini i beskrajan. Štagod postoji, postoji u Bogu, i bez Boga ništa ne može ni da postoji, ni da se shvata.

Dakle, Bog je jedan, beskrajan, vječan i nedjeljiv i sem Boga ne postoji ništa drugo.  On je prvi uzrok. Oduvijek je postojao i zauvijek će postojati. Nema tijelo (beskrajan), nema dušu, nema ambicije, nema želje, nema strasti, nema volje, nema razuma, nema osjećaja, nema cilja. To su ljudske osobine. Nipošto Božije jer, za razliku od čovjeka, Bog nema nikoga na svom nivou. On je jedino što postoji što znači da ima sve (u sebi sadrži sve) a osim toga postoji zauvijek. Dakle nema smisla da ima ambicije, želje, osjećanja, cilj itd. Nije ništa stvorio jer osim njega ništa ni ne postoji.

Ima ljudi koji mješaju božansku prirodu sa ljudskom te onda Bogu pripisuju ljudske afekte. A kad bi samo znali da su ljudski afekti rezultat ljudske želje sa samoodržanjem shvatili bi koliko je besmisleno pripisivati ove afekte Bogu, biću koje je vječno i postoji zauvijek.

Mnogi ljudi također smatraju da se tjelesna supstancija (koja je beskrajna, jedina i nedjeljiva) sastoji iz konačnih dijelova, da je mnogostruka i djeljiva te samim tim konačna. Isti takvi kad uobraze da se linija sastoji iz tačaka, tvrde da se linija ne može dijeliti u beskonačnost već na konačan broj tačaka. Koliko je ovo apsurdno priznaće svi koji znaju da je jasan razum nepogriješiv, a prije svega, oni koji odriču da postoji prazan prostor. Jer, ako se tjelesna supstancija može tako dijeliti da su njeni dijelovi stvarno odvojeni, zašto onda jedan dio ne bi mogao biti uništen a da drugi ostanu vezani jedni sa drugima kao i prije tog uništenja? A ne, kao što je slučaj, da se rasporede tako da opet nema praznog prostora. Dakle, s obzirom da u prirodi ne postoji prazan prostor, već svi dijelovi moraju tako da se stiču da nema praznog prostora, onda je jasno da dijelovi ne mogu stvarno da se odvajaju, to jest, da supstancija ne može da se dijeli.

Ne postoji nikakav uzrok, sem savršenstva njegove prirode, koji bi Boga, spolja ili iznutra, pokretao da djeluje. Bog je uzrok svih stvari ali uzrok koji ostaje u sebi (imanentni) jer osim Boga ništa drugi ni ne postoji. Postojanje Boga i njegova suština jesu jedno isto. Dalje, Bog je i nepromjenjiv, dakle, uvijek isti. 

Pod modusom razumijem stanja supstancije, ili ono što je u drugome, pomoću čega se i shvata. Supstancija je po prirodi ranija nego njena stanja. Dakle modus je u samom Bogu i samo pomoću Boga može da bude shvaćen.

Sve što se može shvatiti kao da ne postoji, njegova suština ne sadrži u sebi postojanje. Suština stvari, proizvedenih od Boga, ne sadrži u sebi postojanje. Bog nije samo spolja djelujući uzrok postojanja nego i suštine stvari.

Pojedinačne stvari nisu ništa drugo nego stanja (afekcije) božijih atributa, ili modusi, kojima se božiji atributi izražavaju na izvjestan i određen način.

Stvar koja je određena (opredjeljena) da nešto radi, bila je nužnim načinom za to od Boga određena. Ali svaka pojedinačna stvar, ili svaka stvar koja je konačna, i ima ograničeno postojanje, može da postoji i da bude određena za djelovanje samo ako je za postojanje i djelovanje određena od drugog uzroka koji je isto tako konačan i ima ograničeno postojanje. A ovaj od drugog i tako u beskonačnost. Ipak to znači da jeste određena od Boga ali ukoliko se ovaj posmatra kao aficiran nekim modusom/stanjem (stavljen u jedan način postojanja koji je konačan i ima određeno postojanje).


Slobodnom se naziva ona stvar, koja postoji samom nužnošću svoje prirode, i sama sobom biva određena za djelovanje; a nužnom, ili, bolje, prinuđenom, ona, koja od drugoga biva određena da postoji i da djela, na izvjestan i određeni način.

U prirodi stvari nema ničeg slučajnog, nego je sve određeno iz nužnosti božije prirode da na izvjestan način postoji i djeluje. Jedini razlog zašto ljudi misle da postoji slučajnost je njihovo neznanje to jest nemogućnost da utvrde red uzroka. Ali taj red uvijek postoji bez obzira da li ga mi vidimo ili ne.

Razum, volja, požuda, ljubav, itd., moraju se uračunati u stvorenu prirodu (moduse), a ne u prirodu koja stvara (Boga). Jer pod razumom ne podrazumjevamo apsolutno mišljenje, nego samo izvjestan modus mišljenja koji se razlikuje od drugih modusa mišljenja kao što su ljubav, požuda itd.

Isto tako volja ne može biti nazvana slobodnim nego samo nužnim uzrokom jer i volja je samo izvjestan modus mišljenja kao i razum; i zbog toga svako pojedinačno htijenje može da postoji, i da bude opredjeljeno za djelovanje, samo ako je opredjeljeno od drugog uzroka, a ovaj opet od drugog, i tako u beskonačnost. Iz ovoga je jasno da Bog ne radi iz slobodne volje (jer takvo nešto ne postoji).

Stvari nisu mogle biti proizvedene od Boga ni na koji drugi način, i nikakvim drugim redom, nego što su bile proizvedene (jer jedino Bog postoji što znači da ništa ne može uticati na njegove radnje). Pošto istina ovog tvrđenja slijeduje iz najvišeg Božjeg savršenstva, nijedan zdravi razum, doista, ne može nas ubijediti da vjerujemo, kako Bog nije stvorio sve stvari sa onim istim savršenstvom sa kojim je trebalo da ih stvori. Dakle sve je upravo onako kako treba biti.

Ovim je objašnjena božija priroda i njegove osobine, naime, da Bog nužnim načinom postoji; da je jedini; da iz same nužnosti svoje prirode postoji i djeluje; da je slobodan uzrok svih stvari; da je sve u Bogu, i od njega tako zavisi da bez njega ne može ni postojati ni biti shvaćeno; i najzad, da je sve od Boga bilo unaprijed opredjeljeno, ne po slobodi njegove volje, ili po njegovom apsolutnom nahođenju, nego iz apsolutne božije prirode ili iz beskrajne moći.

Postoji mnogo predrasuda koje spriječavaju ljude da razumiju vezu stvari i da shvate istinitost gore navedenih riječi. A sve predrasude zavise od jedne, naime od toga što ljudi obično pretpostavljaju da sve stvari u prirodi, kao i oni sami, djeluju radi nekog cilja; još više, što čak kao izvjesno tvrde kako Bog upravlja sve jednom izvjesnom cilju. Ovdje ćemo prvo razmotriti tu predrasudu tražeći uzrok zašto se većina ljudi njome zadovoljava. Zatim ćemo pokazati njenu lažnost kao i predrasude iz nje stvorene.

Kao osnov uzećemo ono što svako mora da prizna; naime činjenicu da se svi rađaju ne poznajući uzroke stvari; da svi posjeduju nagon da traže ono što je po njih korisno i da su toga svjesni. Iz toga izlazi, prvo, da ljudi smatraju sebe za slobodne pošto su svjesni svojih htijenja i svojih nagona, a ni u snu ne misle na uzroke koji ih navode da teže i da žele, zato što ih ne znaju. Drugo, iz toga slijeduje da ljudi sve rade zbog cilja, naime zbog koristi kojoj teže. Otuda dolazi da oni uvijek žele da saznaju samo ciljne (finalne) uzroke svršenih stvari, i mirni su kad za njih doznaju, jer nemaju nikakv razlog da dalje sumnjaju. Ako za te ciljeve ne mogu da doznaju od drugoga, ne ostaje im ništa drugo nego da se okrenu samima sebi i da misle na ciljeve od kojih su obično sami determinirani za slične radnje. I tako nužnim načinom sude o prirodi drugoga prema svojoj prirodi.

Pošto oni, dalje, u sebi i van sebe nalaze mnoga sredstva koja znatno doprisnose dostizanju onoga što je za njih korisno, kao na primjer oči za gledanje, zube za žvakanje, biljke i životinje za ishranu, sunce za osvjetljenje, vodu za piće; oni prema tome sve u prirodi smatraju kao sredstva za svoju korist. A pošto znaju da su oni ta sredstva pronašli ali ih nisu napravili (stvorili), to im je povod da povjeruju kako ih je neko drugi napravio (stvorio) radi njihove potrebe. Jer, pošto su posmatrali stvari kao sredstva, nisu mogli vjerovati da one postoje tek tako same od sebe, nego su iz sredstava, koja obično sami sebi pribavljaju, morali zaključiti kako postoji jedan ili više upravljača prirode koji su se pobrinuli za sve njihove potrebe tako što su sve stvari napravili (stvorili) za njih. A o prirodi ovih upravljača morali su oni, pošto o njoj nikad nisu nešto doznali, suditi prema svojoj prirodi.

Otuda njihovo tvrđenje da bogovi upravljaju sve na korist čovjekovu, a da bi ljude privezali za sebe i da bi im ovi ukazivali najviše poštovanje. Otuda je došlo da je svaki razne vrste poštovanja Bogu izmislio prema svome načinu mišljenja, a sve kako bi ga Bog volio više nego ostale i da bi cijelu prirodu uputio na korist njegove slijepe požude i nezasite lakomosti. Tako se ova predrasuda pretvorila u sujevjerje i pustila duboke korijene u duše. To je bio uzrok što se svaki čovjek trudio da razumije ciljne uzroke svih stvari i da ih objasni.

Ali prava je istina da priroda nema nikakav cilj i da su svi ciljni uzroci ljudske izmišljotine. Treba još dodati da to učenje o cilju okreće prirodu sasvim naopako. Jer ono što je u stvari uzrok smatra kao posljedicu i obratno. Zatim, ono čini docnijim ono što je u prirodi ranije. I najzad ono čini najsavršenijim ono što je najnesavršenije. Zatim, ovo učenje uništava božije savršenstvo jer ako Bog radi zbog nekog cilja onda on nužnim načinom teži nečem čega nema.

Ali neznalice imaju i druge načine argumentiranja. Na primjer, ako je sa nekog krova pao kamen na glavu nekog čovjeka i ubio ga, onda oni na ovaj način dokazuju da je kamen pao radi toga da ubije čovjeka. Kažu kako bi moglo biti da se slučajno steku tolike prilike ako kamen nije u tome cilju pao po volji božijoj? Možda ćeš odgovoriti da se to desilo zato što je vjetar puhao i zato što je čovjeka tamo vodio put? Ali oni će navaljivati, zašto je vjetar puhao baš u to vrijeme? Zašto je onoga čovjeka baš u isto vrijeme tamo vodio put? Ako ponovo odgovoriš, da se vjetar tad podigao zato što je more dan prije toga još pri mirnom vremenu počelo da se pokreće i da je čovjek bio pozvan od prijatelja oni će opet navaljivati, jer ispitivanju nema kraja. I tako neće prestati da pitaju sve dok ne pribjegneš volji božijoj, to jest utočištu neznanja. Isto se tako oni glupo čude kad vide sklop čovjekovog tijela, te zbog toga što ne znaju uzroke tolike vještine, zaključuju da ono mora biti izgrađeno božanskom ili natprirodnom vještinom. Tako su neznanje i čuđenje jedina sredstva kojima se ovo sujevjerje održava.

Mnogi imaju običaj da ovako dokazuju: ako su sve stvari proizašle iz nužnosti najsavršenije božije prirode, otkud su onda postale tolike nesavršenosti u prirodi: naime truljenje stvari do smrada, ružnoća stvari koja izaziva gađenje, nered, zlo, grijeh itd. Ali savršenstvo stvari treba cijeniti iz same njihove prirode i snage, i otuda stvari nisu više ili manje savršene radi toga što uveseljavaju ili vrijeđaju kakvo ljudsko čulo i što ljudskoj prirodi koriste ili joj se protive.

O DUHU
Pod tijelom razumijem modus koji na izvjestan i određeni način izražava božiju bitnost u koliko se ona posmatra kao rasprostrta stvar.

Suštini jedne stvari pripada ono čijom se datošću nužnim načinom stavlja stvar a čijim se uklanjanjem uklanja stvar.

Pod idejom razumijem pojam duha koji duh obrazuje zato što je on stvar koja misli.

Pod pojedinačnim stvarima razumijem stvari koje su konačne, i imaju određeno postojanje. Čovjekova suština ne sadrži u sebi nužno postojanje, to jest, prema redu prirode može da se dogodi, kako da ovaj i onaj čovjek postoji, tako i da ne postoji. Mi ne osjećamo i ne opažamo nikakve pojedinačne stvari sem tijela i modusa mišljenja.

Mišljenje je božiji atribut to jest Bog je stvar koja misli. Prostiranje je božiji atribut to jest Bog je rasprostrta stvar.

Modusi svakoga atributa imaju za uzrok Boga samo u koliko se on posmatra pod onim atributom čiji su oni modusi.

Red i veza ideja jesu isti kao red i veza stvari (jer ideja svake prouzrokovane stvari zavisi od saznanja njenog uzroka). Dakle, božija moć mišljenja jednaka je njegovoj stvarnoj moći djelanja.

Još jednom je bitno podsjetiti da su modus prostiranja i ideja tog modusa jedna te ista stvar izražena na dva načina (tijelo i duh su ista stvar ali izražena na dva načina).

Suština čovjekova je stanje (afekcija) ili modus koji izražava božiju prirodu na izvjestan i određeni način.

Svi načini na koje jedno tijelo biva aficirano (stavljeno u neko stanje) od drugoga tijela, slijeduju iz prirode aficiranoga tijela, a, u isto vrijeme, iz prirode tijela koje aficira; tako da jedno tijelo na različite načine biva pokretano zavisno od prirode tijela koja pokreću.

Čovjekovo tijelo sastavljeno je iz vrlo mnogih individua (različite prirode) od kojih je svaka veoma složena. Ove individue, a samim tim i cijelo tijelo, aficirani su na vrlo mnogo načina od spoljnih tijela. Čovječijem tijelu potrebno je, da bi se održalo, vrlo mnogo drugih tijela, kojima se neprekidno obnavlja (ono smo što jedemo itd).

Ideje koje imamo o spoljnim tijelima više pokazuju stanje našeg tijela nego prirodu spoljnih tijela. Duh može spoljna tijela od kojih je čovjekovo tijelo jednom bilo aficirano, čak i kad ona ne postoje, ipak da posmatra kao da su prisutna. Dakle moguće je da ono što ne postoji posmatramo kao prisutno, što se često događa. Ove afekcije čovjekovog tijela nazvat ćemo „pretstavljanje“.

Ako je čovjekovo tijelo jednom od dva ili više tijela u isto vrijeme bilo aficirano, onda će se duh, čim docnije jedno od njih pretstavi, odmah i drugih sjetiti. Iz ovoga jasno razumijemo šta je pamćenje. Jer ono nije ništa drugo, nego izvjesna veza ideja, koja sadrži u sebi prirodu stvari što se nalaze izvan čovjekovog tijela. Ta veza vrši se u duhu prema redu i vezi afekcija čovjekovog tijela. Sada je jasno i zašto duh od misli o jednoj stvari odmah prelazi na misao o drugoj stvari koja sa prvom nema nikakve sličnosti.

Ljudski duh ne opaža samo stanja (afekcije) tijela nego isto tako i ideje tih stanja.

Koliko je znanje ovog učenja korisno za život? Prvo, u koliko nas uči da mi djelujemo prema samoj volji božijoj i da učestvujemo u božanskoj prirodi, i to u toliko više što radimo savršenije radnje i što sve više razumijemo Boga. A ovo učenje, sem toga što duši pribavlja mir, ima još i tu čast što nas uči u čemu se sastoji naša najviša sreća ili blaženstvo, naime u samome saznanju Boga koje nas upućuje da radimo samo ono što nam ljubav i pobožnost savjetuju. Otuda jasno razumijemo koliko su udaljeni od pravoga cjenjenja vrline oni koji za svoju vrlilnu i svoja djela, kao za najteže robovanje, očekuju da budu odlikovani od Boga najvišim nagradama. Kao da sama vrlina i služenje Bogu nisu već sama sreća i najviša sloboda.

Drugo, u koliko nas uči kako moramo da se upravljamo prema stvarima sudbine jer sve sljeduje iz vječne božije odluke sa istom nužnošću kao što iz suštine trougla sljeduje da su njegova tri ugla jednaka sa dva prava ugla.

Treće, ovo ućenje doprinosi životu zajednice, u koilko uči da nikoga ne treba mrziti i prezirati, nikome se ne ismijavati, ni na koga se ne ljutiti, nikome ne zavidjeti. Sem toga, ukoliko uči da svaki treba da se zadovoljava onim što ima, i da pomaže bližnjem, ne iz sažanjenja ili pristojnosti ili sujevjerja već po samom uputu razuma.


Deus, sive Natura


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
16511

Powered by Blogger.ba